U Narodnoj knjižnici - Drniš održana dvodnevna radionica foto transfera

U prepunoj Knjižnici 40-ak naših sugrađana je foto transfer tehnikom prethodna dva dana stvaralo razne ukrasne i uporabne predmete.Tako su u dva dana polaznici radionice naučili osnove foto transfer tehnike, odnosno prijenos foto ispisa na drvenu podlogu. Rezultati radionice - tacne, daščice, kutije i drugi ukrasni i uporabni predmeti - prodavat će se na Božićnom sajmu. Sav prikupljeni prilog ići će u dobrotvorne svrhe.

Radionicu je organizirala Udruga žena Sv. Roko u suradnji s Narodnom knjižnicom - Drniš.

Povedeni interesom za ovakvim i sličnim radionicama najavljujemo i sljedeću koja će se održati u prostorijama Narodne knjižnice-Drniš 30.11. i 1.12.2016. s početkom u 18 sati. Riječ je o dvodnevnoj radionici izrade božićnih ukrasa u decoupage tehnici. Radionicu organiziraju Liga protiv raka Grada Drniša, Udruga žena sv. Roko i Narodna knjižnica-Drniš.

Atmosferu i radove s radionice foto transfera pogledajte u galeriji fotografija.

Nastavi čitati

U Narodnoj knjižnici - Drniš održana književna večer s Pavlom Pavličićem

Nastavljajući svoje aktivnosti u Mjesecu hrvatske knjige Narodna knjižnica-Drniš priredila je u svojim prostorima književni susret s jednim od najpopularnijih i najproduktivnijih hrvatskih književnika Pavlom Pavličićem.

Pavao Pavličić, akademik, doktor znanosti i književnik, prevoditelj, autor je proznih radova i scenarija za filmove, dugogodišnji sveučilišni profesor na Katedri za komparativnu povijest hrvatske književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu (redovni profesor u miru), član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Njegov opus broji gotovo stotinu objavljenih djela, od toga 60 romana, osam zbirki pripovijedaka, isto toliko naslova memoarske proze i feljtona. Tome treba pridodati i Pavličićeve eseje i znanstvene radove. Prošloga je mjeseca u izdanju Mozaik knjige izašlo prvo kolo proširenih i dopunjenih Izabranih djela Pavla Pavličića, jednog je od najplodnijih i najčitanijih hrvatskih pisaca. Da je tome tako, svjedoče statistike knjižničnih posudbi, prema kojima je dvije godine bio najposuđivaniji autor u hrvatskim knjižnicama.

Nastavi čitati

U Narodnoj knjižnici-Drniš održana dvodnevna radionica Izrada ukrasa od papira

U sklopu manifestacije Mjesec hrvatske knjige u Narodnoj knjižnici-Drniš održana je dvodnevna radionica Izrada ukrasa od papira. Pod vodstvom vrlo kreativne voditeljice Diane Bilušić tridesetak naših sugrađanki, uz prisustvo i jednog drnišanina izrađivali su ukrase u origami tehnici. Tijekom dvije večeri nastao je veliki broj ukrasnih predmeta od papira koje su polaznici ponijeli svojim kućama.

Origami (japanski oru – savijati i kami – papir) danas je internacionalni pojam za savijanje papira koje je započelo tradicionalnim japanskim umijećem. Odnosi se na savijanje papira u trodimenzionalne figure životinja, ljudi, predmeta i apstraktnih oblika. Papir kao izum potječe iz Kine, a u Japanu su papir i predmeti od papira dosegli gotovo kultnu vrijednost i veliku popularnost u narodu. Presavijeni je papir u drevnom Japanu imao posebno značenje u vjerskim obredima, kao i u ophođenju među ljudima. Još u srednjem vijeku, posebne su škole ponašanja propisivale kako saviti pismo ili umotati poklon. U 18. stoljeću savijanje ždralova od papira bila je popularna zabava dvorskih dama, a već stoljeće kasnije, majke su djeci širom Japana savijale igračke od papira. Origami se danas koristi u obrazovanju, znanosti i umjetnosti, inspiracija je modnih i arhitektonskih kreacija te pokreće nove ideje.

Zbog velikog interesa polaznika Narodna knjižnica-Drniš će do kraja godine organizirati još nekoliko radionica različite tematike.

Atmosferu i radove s radionice pogledajte u galeriji fotografija.

Bruno Šimleša gostovao u drniškoj knjižnici

Sinoć je Narodna knjižnica - Drniš u sklopu manifestacije Mjesec hrvatske knjige ugostila jednog od najprodavanijih hrvatskih autora literature o samopomoći.

Bruno Šimleša, sociolog po struci, autor je iza kojeg stoje naslovi Sudbina duše, Hvala ti, ljubavi, Savršenstvo kreacije, Škola života, Ljubavologija, U rukavicama mi je ionako prevruće, Osluškujući podne i posljednji Umjetnost života.

Tijekom večeri autor se dotakao tema iz obiteljskih odnosa, ljubavi, vjere te poboljšavanja kvalitete života. Govoreći o načinu života, duhovnosti, prihvaćanju različitosti te najviše o zdravom partnerskom odnosu izazvao je brojne reakcije pretežno ženske publike.

Susret je organiziran u suradnji s nakladničkom kućom Ljevak iz Zagreba, a nakon predstavljanja, autorove knjige mogle su se kupiti po promotivnim cijenama.

Još jedna Noć knjige u Drnišu

Noć knjige 2016. održala se u više od 200 gradova i mjesta diljem Hrvatske.

Ove je godine manifestacija bila u znaku obilježavanja dviju velikih obljetnica u svjetskoj književnosti: 400 godina od smrti Williama Shakespearea i Miguela de Cervantesa, kao i 100. godišnjice od prvog objavljivanja Priča iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić.

Noć knjige, kojoj je cilj poticanje kulture čitanja i razgovor o književnosti, odvijala se u Hrvatskoj petu godinu u nizu, pri čemu je drniška Narodna knjižnica sudjelovala ove godine po četvrti put. Svake godine ravnateljica knjižnice Danijela Drezga poziva i ugošćava poznate autore s hrvatske književne scene a ovom je prilikom u Drnišu ugostila novinarku i spisateljicu Milanu Vuković Runjić.

Nastavi čitati

Jezik pjesmom opjevan – uz obljetnicu rođenja Petra Preradovića

Kao vječno more sinje
U kretu si gipkom, lakom,
Podaje se dahu svakom,
I mreška se i propinje,
(Kakva moć je vjetra koga) –
Zuji, zveči, zvoni, zvuči,
Šumi, grmi, tutnji, huči –
To je jezik roda moga! …

(Jezik roda moga)

Hrvatski jezik, domoljublje, vjera i uspjesi nadahnjivali su pjesnika Petra Preradovića. Daleko od rodnoga kraja, od onih kojima se uvijek vraćao, pjesnik je sve više sazrijevao i u njem je rasla ljubav prema jeziku kojemu se sve više vraćao i koji ga je snažio. Pjesmom je slavio ljepotu jezika jer je upravo u jeziku vidio i budućnost naroda iz kojega je ponikao …

Petar Preradović, najplodniji i najomiljeniji pjesnik ilirskoga preporodnog doba, rodio se 19. ožujka 1818. u Grabovnici, u đurđevačkoj krajiškoj pukovniji. Zbog rane očeve smrti Preradović je bio prisiljen opredijeliti se za vojničku službu. Školovao se u Vojničkome zavodu u Bjelovaru i Bečkome Novom Mjestu. Službovao je u više mjesta širom Italije i Hrvatske te je postupno napredovao.

Školujući se i službujući u vojsci izvan domovine, u jednome je životnom razdoblju Preradović gotovo zaboravio materinski jezik. Prve pjesme napisao je na njemačkome jeziku. Tematski Preradoviće pjesme mogu se podijeliti na ljubavne, rodoljubne i refleksivne. Susret s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim na Preradovića djeluje presudno – počinje pisati na hrvatskome, a domoljubni ga je zanos toliko ponio da su mu jezik i domovina temeljno poetsko nadahnuće.

U domoljubnim pjesmama Zora puca napisanoj za prvi broj Zore dalmatinske, zatim Putnik, Rodu o jeziku i Jezik roda moga osjeća se oduševljenje što se hrvatski narod nacionalno budi.

Osim budnica, piše i ljubavnu te refleksivnu poeziju. Ipak, u ljubavnome i misaonome pjesništvu pomalo je mračan pjesnik, osamljenik kojega je slomila svakodnevica. Za te tematske preokupacije imao je nesretnih povoda u vlastitome životu – umrli su mu žena i djeca, a ni s drugim brakom nije imao sreće. Najpoznatije su pjesme iz toga razdoblja Mrtva ljubav i Miruj, miruj srce moje, koja je i uglazbljena. Na internetskoj stranici Zvuci prošlosti dostupan je zvučni zapis popijevke Miruj, miruj srce moje.

Uza sve to, Preradović je autor brojnih soneta, oda, prigodnica, himni, balada, elegija, romanci i nadgrobnica.

Cjelokupnim opusom Petar Preradović zauzeo je jedno od vodećih mjesta u hrvatskoj književnosti, a svakako je pjesnik koji najbolje izražava hrvatski duhovni, pa i politički život, od 30-ih do 70-ih godina 19. stoljeća.

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu čuva vrijedan dio književne ostavštine Petra Preradovića. Na portalu Starih hrvatskih novina dostupni su primjerci digitalizirane Zore dalmatinske, novina s kojima je Petar Preradović plodno surađivao.

Petar Preradović umro je kao general 18. kolovoza 1872. godine u Austriji, bio je pokopan u Beču, ali su mu već 1879. posmrtni ostatci preneseni u mirogojske arkade u Zagrebu.

O pjesniku Petru Preradoviću pisali su njegovi suvremenici, ali i književni kritičari i povjesničari književnosti sve do najnovijih vremena. Jedan od istaknutijih, Ivo Frangeš, napisao je:

Preradović nam danas govori u svojim najintimnijim stihovima u kojima pjeva ljubav, hrvatsku domovinu i jezik. Tu odjednom, kako je i prirodno, njegovo pjevanje nema više formalnih ni idejnih problema, sve je podvrgnuto cjelovitom, izraženom doživljaju kojemu je ime jednostavno: poezija.

Izvor: Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu

Miruj! U smrti se sniva … – u sjećanje na Antuna Gustava Matoša

Gledao sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.

(Utjeha kose)

Uz stihove jedne od najpoznatijih pjesama hrvatske književnosti sjetimo se znamenitoga hrvatskog književnika, pjesnika, novelista, putopisca, kritičara, dopisnika hrvatskih listova, feljtonista, polemičara, ali i glazbenoga kritičara Antuna Gustava Matoša koji je umro na današnji dan (17. ožujka 1914. u Zagrebu).

Antun Gustav Matoš rođen je 13. lipnja 1873. u Tovarniku u zapadnome Srijemu. S dvije godine preselio je s roditeljima u Zagreb gdje je njegov otac radio kao učitelj, a poslije i kao orguljaš u crkvi sv. Marka. U Zagrebu je pohađao pučku školu i Gornjogradsku gimnaziju. Kao zanimljivost vrijedi spomenuti da je u gimnaziji pao sedmi razred, s negativnim ocjenama iz propedeutike, fizike i hrvatskoga jezika. Uz redovitu školu, pohađao je i satove violončela.

Nakon završene gimnazije u Beču se upisuje na Vojni veterinarski fakultet. Zbog loših rezultata izgubit će novčanu potporu te će morati napustiti studij i vratiti se u Zagreb. U časopisu Vienac 1892. objavljuje svoju novelu Moć savjesti, koja se smatra početkom razdoblja moderne. Iste godine odlazi u vojsku, ali već sljedeće bježi iz vojske, prvo u Srbiju (Beograd), a zatim u Pariz, 1899. godine. U Beogradu živi boemski, svira u kazališnome orkestru kao čelist, piše za novine književne kritike i bavi se književnim radom. Ondje započinje svoju feljtonističku, esejističku i kritičarsku djelatnost.

Nakon Beograda i kraćega zadržavanja u Münchenu i Beču odlazi u Ženevu. Iz Ženeve putuje u Pariz, živeći na rubu bijede. Pariz ga je privukao jer je u to doba središte europskoga kulturnog života. Tu se susreće s književnim djelima i piscima koji će utjecati na njegov rad. Upoznat će se s djelima Poa, Baudelairea i Gautiera.

Godine 1908. vraća se u Zagreb, nakon što su ga austrougarske vlasti pomilovale. Po povratku polaže ispite za učitelja Više pučke škole, ali nigdje ne uspijeva dobiti stalan posao. Kao 40-godišnjak u Italiji bezuspješno pokušava liječiti rak grla i uha. Umro je 17. ožujka 1914. u Zagrebu. Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoj.

Pripovjedački Matošev opus (Iverje, Novo iverje, Umorne priče) sadrži široku panoramu tema i motiva. Tematski se može podijeliti na novele s nacionalnom tematikom (Kip domovine leta 188*, Nekad bilo sad se spominjalo i dr.) i novele s kozmopolitskim temama i neobičnim likovima (Cvijet s raskršća, Camao, Miš, Balkon, Iglasto čeljade i dr.). Matoš je jedan od najboljih hrvatskih putopisaca. Pišući o svojim putovanjima, služi se uglavnom impresionističko-asocijativnom metodom (Oko Lobora).

Antun Gustav Matoš počeo je pisati i objavljivati pjesme dosta kasno – približno 1906. Napisao ih je osamdesetak, a skupljene su i tiskane u zbirci Pjesme tek 1923., nakon pjesnikove smrti. Bile su prava novost u onodobnoj hrvatskoj književnosti, donoseći pjesničko iskustvo francuskoga simbolizma, posebno na području glazbenosti riječi i stihova. U njima je ostvarena ogledna strogost sonetnoga stiha, ali i začudnost pjesničke riječi oslobođene dotadašnje tradicije. Među sonetima nekoliko ih je antologijske vrijednosti (Utjeha kose, Nokturno, Djevojčici mjesto igračke, 1909). Njegovi pjesnički učenici – Ljubo Wiesner i Tin Ujević – nastavili su, svaki na svoj način, tragom učitelja.

Matoš je tvorac hrvatske impresionističke i stilističke kritike, ističući dojam, impresiju kao temeljno polazište u kritičarskome radu. Pisao je o najznamenitijim ličnostima suvremene hrvatske lirike, o Vidriću, Domjaniću, Begoviću i Kranjčeviću.

Danas njegovo ime nose brojne ulice, škole, knjižnice, knjižare, nakladničke kuće te kulturna društva. Matoš na klupi Ivana Kožarića, nakon Zagreba i Siska, od veljače 2014., inicijativom Udruge AMCA (Društvo bivših studenata hrvatskih sveučilišta) u Parizu, promatra šetače i život gradića Issy les Moulineaux pokraj Pariza.

Matoševa djela uglazbili su i interpretirali mnogi umjetnici.

Izvor: Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu

Misal po zakonu rimskoga dvora - prva tiskana hrvatska knjiga - 1483.

Značaj te knjige nadilazi Hrvatsku time što je to prva knjiga uopće tiskana u slavenskom svijetu. Dapače, to je prvi misal u svijetu koji nije tiskan na latiničkom pismu i latinskim jezikom.

Današnji dan značajan je za Hrvatsku jer na njega pada obljetnica tiskanja prve hrvatske knjige – glagoljičkog “Misala po zakonu rimskog dvora”. Dogodilo se to svega nešto više od tri desetljeća nakon Gutenbergovog otkrića tiska. Vrlo je važna činjenica da je taj Misal tiskan na hrvatskom jeziku i glagoljicom, jer je time to postao i prvi misal u svijetu koji nije tiskan na latiničkom pismu latinskim jezikom.

Značaj misala nadilazi Hrvatsku time što je to prva knjiga uopće tiskana u slavenskom svijetu. Inače, sve knjige tiskane prije 1501. godine smatraju se izuzetno vrijednima i nazivaju se inkunabule (prvotisci).

Od tog prvog Misala danas je sačuvano samo 11 primjeraka i 6 fragmenata. Najviše primjeraka čuva se u Zagrebu, čak 5. Od toga su 2 u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, 2 u Knjižnici HAZU i jedan u Franjevačkom samostanu u Zagrebu. U ostatku Hrvatske postoji još jedan primjerak – u Dominikanskom samostanu na Braču. Ostali su primjerci razasuti po svijetu, od Washingtona i Sankt-Peterburga do Beča i Vatikana.

E-mail

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Telefon

(022) 888 140

Adresa

Kralja Zvonimira 8
22320 Drniš

Radno vrijeme

POGLEDATI OVDJE