Goran Blažević predstavio knjigu "Karavana"

Umaški putopisac Goran Blažević sinoć je u Narodnoj knjižnici - Drniš predstavio svoju novu knjigu. Nazvao ju je "Karavana", a u njoj donosi priču o nesvakidašnjem iskustvu prelaska jedne od najvećih svjetskih pustinja, Rub al Khali u Saudijskoj Arabiji.

Nakon "Svilima", knjige o njegovom 3300 km dugom pješačenju od Jordana do Hrvatske, Blažević je ovoga puta 650 km pijeska prešao – na leđima deve.

Početkom 2019. godine dobio je priliku biti jedan od prvih stranaca s turističkom vizom za ulazak u Saudijsku Arabiju, državu desetljećima zatvorenu za strance. Bio je dio velike ekspedicije kroz pustinju koju je organizirala saudijska kraljevska obitelj i koja je nosila ime "Rakayib" – na arapskome, "karavana deva". Cilj ekspedicije bio je stvoriti najveću karavanu deva koja je ikad prošla tom pustinjom. Početak je bio na jugu, na samoj granici s Jemenom, a cilj selo Jabrin koje označava sjeverna vrata pustinje Rub al Khali.

Pustinja Rub Al Khali je druga najveća pustinja na svijetu, ujedno i najveća pustinja kontinuiranog pijeska na Zemlji. Prostire se preko nekoliko zemalja arapskog poluotoka. Posljednja zabilježena ekspedicija kroz te nepoznate svjetove dogodila se davnih 40-ih godina prošlog stoljeća. Blažević je 25 dana boravio u tom surovom području. Osim što je morao naučiti pravila pustinje i kako se nositi s njezinom teškom i negostoljubivom klimom, jedan od najvećih izazova bio je naučiti jahati devu i stvoriti odnos s tom životinjom. Nakon 25 dana u kojima je osjetio što znače žeđ i glad, u kojima je doživio velike teškoće i jake pustinjske oluje, došao je do cilja i postao jedan od malobrojnih koji su imali priliku boraviti unutar pustinje poznate i kao "Prazna četvrt".

Uz fotografije i videa koje je prikazivao na ekranu, Blažević je pričao o tome kako je morao naučiti hodati po vrućem pijesku, sprijateljiti se i naučiti surađivati sa svojom, ponekad ćudljivom i nepredvidljivom, devom koja je bila najveća od svih, ali i uvijek među zadnjima s obzirom da je odlučio da ju neće tući štapom, jahati 30 do 50 km dnevno, prolaziti prostore nevjerojatnih dina visokih i po 200-300 metara. Morao se priviknuti na prosječnu temperaturu od 50-ak stupnjeva, loše higijenske uvjete, izrazito nisku vlažnost i izloženost jakom i suhom vjetru koji je noću rušio šatore, nemilosrdno sunce bez hlada, manjak vode i na strašnu žeđ. Suočeni s pravom žeđi, kakva se jedino u takvim uvjetima može osjetiti, naučili su poštivati vodu i osvijestili njenu neizmjernu važnost. Naučili su da beduini nikad ne spavaju, nikad nisu umorni, i uvijek mogu plesati i pjevati (i ne znaju engleski), a svi sudionici složili su se da su bili jedna osoba kad su krenuli kroz pustinju, a potpuno drugačija kad su došli do kraja.

Govoreći o svojoj strasti prema putovanjima Blažević je rekao: "Trebaš slijediti svoj san, ako imaš sreću da osvijestiš što želiš u životu i koji je tvoj san." zaključio je Goran.

Okupljena publika je s velikom pažnjom, više od sat vremena, slušala njegove pustolovine.