Miruj! U smrti se sniva … – u sjećanje na Antuna Gustava Matoša

Uz stihove jedne od najpoznatijih pjesama hrvatske književnosti sjetimo se znamenitoga hrvatskog književnika, pjesnika, novelista, putopisca, kritičara, dopisnika hrvatskih listova, feljtonista, polemičara, ali i glazbenoga kritičara Antuna Gustava Matoša koji je umro na današnji dan (17. ožujka 1914. u Zagrebu).

Gledao sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.

(Utjeha kose)

Antun Gustav Matoš rođen je 13. lipnja 1873. u Tovarniku u zapadnome Srijemu. S dvije godine preselio je s roditeljima u Zagreb gdje je njegov otac radio kao učitelj, a poslije i kao orguljaš u crkvi sv. Marka. U Zagrebu je pohađao pučku školu i Gornjogradsku gimnaziju. Kao zanimljivost vrijedi spomenuti da je u gimnaziji pao sedmi razred, s negativnim ocjenama iz propedeutike, fizike i hrvatskoga jezika. Uz redovitu školu, pohađao je i satove violončela.

Nakon završene gimnazije u Beču se upisuje na Vojni veterinarski fakultet. Zbog loših rezultata izgubit će novčanu potporu te će morati napustiti studij i vratiti se u Zagreb. U časopisu Vienac 1892. objavljuje svoju novelu Moć savjesti, koja se smatra početkom razdoblja moderne. Iste godine odlazi u vojsku, ali već sljedeće bježi iz vojske, prvo u Srbiju (Beograd), a zatim u Pariz, 1899. godine. U Beogradu živi boemski, svira u kazališnome orkestru kao čelist, piše za novine književne kritike i bavi se književnim radom. Ondje započinje svoju feljtonističku, esejističku i kritičarsku djelatnost.

Nakon Beograda i kraćega zadržavanja u Münchenu i Beču odlazi u Ženevu. Iz Ženeve putuje u Pariz, živeći na rubu bijede. Pariz ga je privukao jer je u to doba središte europskoga kulturnog života. Tu se susreće s književnim djelima i piscima koji će utjecati na njegov rad. Upoznat će se s djelima Poa, Baudelairea i Gautiera.

Godine 1908. vraća se u Zagreb, nakon što su ga austrougarske vlasti pomilovale. Po povratku polaže ispite za učitelja Više pučke škole, ali nigdje ne uspijeva dobiti stalan posao. Kao 40-godišnjak u Italiji bezuspješno pokušava liječiti rak grla i uha. Umro je 17. ožujka 1914. u Zagrebu. Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoj.

Pripovjedački Matošev opus (Iverje, Novo iverje, Umorne priče) sadrži široku panoramu tema i motiva. Tematski se može podijeliti na novele s nacionalnom tematikom (Kip domovine leta 188*, Nekad bilo sad se spominjalo i dr.) i novele s kozmopolitskim temama i neobičnim likovima (Cvijet s raskršća, Camao, Miš, Balkon, Iglasto čeljade i dr.). Matoš je jedan od najboljih hrvatskih putopisaca. Pišući o svojim putovanjima, služi se uglavnom impresionističko-asocijativnom metodom (Oko Lobora).

Antun Gustav Matoš počeo je pisati i objavljivati pjesme dosta kasno – približno 1906. Napisao ih je osamdesetak, a skupljene su i tiskane u zbirci Pjesme tek 1923., nakon pjesnikove smrti. Bile su prava novost u onodobnoj hrvatskoj književnosti, donoseći pjesničko iskustvo francuskoga simbolizma, posebno na području glazbenosti riječi i stihova. U njima je ostvarena ogledna strogost sonetnoga stiha, ali i začudnost pjesničke riječi oslobođene dotadašnje tradicije. Među sonetima nekoliko ih je antologijske vrijednosti (Utjeha kose, Nokturno, Djevojčici mjesto igračke, 1909). Njegovi pjesnički učenici – Ljubo Wiesner i Tin Ujević – nastavili su, svaki na svoj način, tragom učitelja.

Matoš je tvorac hrvatske impresionističke i stilističke kritike, ističući dojam, impresiju kao temeljno polazište u kritičarskome radu. Pisao je o najznamenitijim ličnostima suvremene hrvatske lirike, o Vidriću, Domjaniću, Begoviću i Kranjčeviću.

Danas njegovo ime nose brojne ulice, škole, knjižnice, knjižare, nakladničke kuće te kulturna društva. Matoš na klupi Ivana Kožarića, nakon Zagreba i Siska, od veljače 2014., inicijativom Udruge AMCA (Društvo bivših studenata hrvatskih sveučilišta) u Parizu, promatra šetače i život gradića Issy les Moulineaux pokraj Pariza.

Matoševa djela uglazbili su i interpretirali mnogi umjetnici.

Izvor: Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu